O orguljama i orguljaškoj akciji
Fotografska baza orguljaške baštine Hrvatske obuhvaća ukupno 5462 fotografije, a nastala je tijekom akcije „Zaštita glazbenog instrumentarija“ koju je od 1972. do 1975. godine provodio tadašnji Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Voditelj akcije bio je muzikolog i organolog Ladislav Šaban, a ostali članovi radnog tima bili su konzervatori Anđela Horvat i Ferdinand Meder, organološki stručnjaci Božidar Grga i Emin Armano, predstavnik Nadbiskupskog duhovnog stola Izak Špralja te fotodokumentarist Nino Vranić. Povremeni suradnici u akciji bili su prosvjetari Krešimir Galin i Anđelko Hajdić te akademski slikar i fotograf Igor Nikolić.
Tijekom trogodišnjeg terenskog rada kojem je cilj bio evidentiranje, sistematiziranje, valoriziranje te adekvatna zaštita glazbenog instrumentarija na području Hrvatske evidentirano je nešto manje od 800 orgulja, uglavnom spomeničkog značaja, na temelju čega je sačinjen Jedinstveni registar povijesnih orgulja. Nino Vranić posvetio se fotodokumentiranju evidentirane orguljaške građe, načinivši ni manje ni više nego 5346 snimaka (preostale su fotografije uglavnom djelo Emina Armana).
Naknadno se orguljaškoj baštini posvetila i konzervatorica Jagoda Meder, koja je, referirajući se na akcijom prikupljenu dokumentaciju te brojne radove Ladislava Šabana, 1992. godine objavila knjigu „Orgulje u Hrvatskoj“. Knjiga donosi 95 povijesno-stilskih analiza kućišta orgulja i pozitiva, nastalih od 17. do 20. stoljeća.
***
Orgulje su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama i ovisno o veličini opsežu od jedne pa čak do šest ili sedam klavijatura. Klavijature po kojima se svira rukama nazivaju se manualima, dok se one nožne nazivaju pedalima. Međutim, budući da se zvuk na orguljama obrazuje na način da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine, orgulje svrstavamo u grupu puhačkih glazbala. Štoviše, s obzirom na to da primjenom registara mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, orgulje se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata. One nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se najčešće primjenjuju kao solistički instrument, posebice tijekom bogoslužja.
Orgulje su primarno glazbeni instrument i njihov je akustički, zvučni i glazbeni izričaj od presudne važnosti. Međutim, prošlost nas uči kako je graditelj orgulja, ma bio on utjelovljen u jednoj jedinoj osobi ili u više njih, veliku pažnju polagao ne samo na njihov zvuk već i na njihovu vanjštinu, ures, štoviše i na njihovo što primjerenije sjedinjenje s cjelokupnim crkvenim interijerom. Orguljaška su kućišta stoga uglavnom konstanta, dok je njihova instrumentalna ponutrica tijekom stoljeća podložna popravcima i restauracijama.
Najstariji arhivski podatci o našim orguljama sežu u 14. stoljeće, kad se spominju na Gradecu u Zagrebu te u Dubrovniku. U to doba orgulje dobiva i crkva sv. Stošije u Zadru. Fra Urban, graditelj orgulja u bazilici sv. Marka u Veneciji, gradi orgulje za trogirsku stolnu crkvu, od kojih su se do danas sačuvale samo oslikane vratnice, djelo Gentilea Bellinija iz 1489. Oko 1480. orgulje dobiva i zagrebačka katedrala, u Puli se spominju 1417. Godine 1649. zagrebačka katedrala nabavlja orgulje graditelja Gregora Štrukla.
Najstarije do danas sačuvane orgulje u Hrvatskoj potječu s početka 17. stoljeća. To je skupina od šest malih orgulja i pozitiva iz Lepoglave, Varaždina, Zlogonja (Lepoglava) i Vukovja (Garešnica). Na terenu južne Hrvatske registrirani su samo ostatci orgulja Carla de Benija u Labincima (Kaštelir – Istra) te ostatci orgulja iz crkve sv. Justine na Rabu.
Zbirka fotografija orgulja upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-7281.
Priredila: Marija Jenić Pugelnik
studeni 2017.
***
Zahvaljujemo kolegici konzervatorici Steli Cvetnić Radić na korisnim sugestijama glede crkvi i orgulja na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
